Proglas!

Da li ste zadovoljni životom u Srbiji?
Da li ste zadovoljni standardom u Srbiji?
Da li ste zadovoljni nivoom razvijenosti Srbije? Naukom? Kulturom? Privredom Srbije?

Ili spadate u one koji nisu zadovoljni?
U one koji su svesni da večito kaskamo za razvijenim svetom?
U one koji primećuju da se kod nas na sva zvona uvode “nove” tehnologije koje razvijene zemlje uveliko napuštaju?
U one koji shvataju da ulazimo u saveze i dogovore iz kojih polako izlaze i sami osnivači?

Da li ste primetili da je Srbija kroz istoriju večito 50, 100, 200 ili 500 godina IZA razvijenog sveta?
A da li ste se zapitali šta bi bilo da je obrnuto?
Da li ste se zapitali kako bi bilo kada bismo mi bili lideri u promenama, inovacijama i napretku društva?
Da li ste se zapitali da li je to uopšte moguće da se desi?

Vašim pitanjima je došao kraj!
more…

Ćao, Đole…

Ovo su usrani dani. Trebalo je u utorak da odem na neko kampovanje s drugarima. To mu dođe studentska verzija odmora. Zbog nekih obaveza i gluposti koje su se natrtile onda kad najmanje odgovara, ja sam taj put morao da pomerim za tri dana. Tj, ne da pomerim, nego da skratim za tri početna dana. Sutra treba da putujem. Žurim, završavam posao, pakujem se s nogu… Haos… Poslednje što mi je trebalo je ono što se jutros desilo.

Đole faca!

Đole faca!

Jutros, kada sam se probudio, moje morsko prase Đole je umrlo. Ali baš tako, Đole nije umro u toku noći, nego kada sam ja ustao. Probudio sam se i video sam ga kako leži u svojoj kućici okrenut na bok, bespomoćan. Iako je mrdao malo nožicama, najviše mu se po očima videlo da je živ, ali da se strašno muči. Pipnem ga, on skiči i trza nožicama, jadničak. Trčim u kupatilo da se malo upristojim i da se obučem… a kroz glavu mi prolazi činjenica kako jedina veterinarska stanica u Smederevu ume da leči jedino kučiće i koze… i dok sam se vratio, Đole je bio mrtav…


more…

Tomica, ostavka i sve ostalo

Neću da davim sa uvodom. Ko je u toku, skontao je iz naslova o čemu pričam. Ko nije u toku, neka slobodno preskoči ovaj post, život će mu biti lakši.

Elem, već neko vreme je u toku akcija koja ima za cilj da se smeni ministar zdravstva, Tomica Milosavljević. Potpisuju se peticije, tvituje se o tome, pišu se blog postovi, vode se diskusije, prave FB grupe. I, u suštini, sve vreme ćutim, ne komentarišem ništa, ali pratim. Zašto?

Pa besmisleno mi je. Ne vidim cilj. Okej, imamo “lošeg ministra”, hajde da ga smenimo. Kako? Da na njegovo mesto dođe “dobri ministar”? Smena bilo čega/koga se vrši sa ciljem da nešto loše sklonimo i na njegovo mesto stavimo nešto dobro. Čekaj, ako hoćemo da smenimo Tomicu, je l’ to znači da je on jedini za smenjivanje? Pa nije. Tu je problem! Mi imamo problem u celom sistemu. I to veeeliki problem. Ne zato što treba sve ministre, poslanike i slične likove smeniti, nego zato što nemamo koga da stavimo na njihovo mesto. Nema veze. Smenićemo mi Tomicu, pa će na njegovo mesto doći Perica. Ostavićemo Pericu neko vreme u fotelji, da nam pokaže da je i on vreda smene, a za to vreme ćemo smeniti Ivicu, pa na njegovo mesto staviti Stevicu, pa ćemo smeniti Maricu i na njeno mesto staviti Anicu i tako u krug, dok ih sve ne smenimo jedanput i vratimo se do Perice koji sedi u Tomicinoj fotelji. Pa furamo drugi krug smenjivanja. Je l’ to ideja? o.O Je l’ se komarci ubijaju jedan po jedan, ili pustimo avion koji ih zapraši i sve pobije? Je l’ se žuti mravi ubijaju komad po komad, ili sipamo vrelu vodu na mravinjak?
more…

Smoki

Već tri, četiri dana mi se jede smoki.

I svaki dan kažem sebi: “Okej, kad završiš s poslom, idi kupi smoki, taman uz jednu, dve epizode Futurame ili South Parka, pred spavanje”

Ali malo sutra! Sve završavam sa poslom u nedoba (2, 3, 4h) i stalno sam u jebeš smoki fazonu.

Smoki

Smoki

E pa nećeš više majci! Završio sad sa poslom oko 2:30 (noć!) i večeras promenim priču, pa rekoh sebi ovo: “Ima da ideš do pumpe (700m, jedino što radi u ovo doba) i da kupiš jebeni smoki, pa makar ga ispovraćao posle”. I bi tako. Osim povraćanja, naravno. Nabio sluške na uši, lepa rano-letnja noć, pjehe do pumpe po jednu kesicu smokija, natrag… I sad ću da hasam smoketa :D Divota!

Kako sam prevario (informacioni) sistem

Kažu drevni mudraci (Aristotel, Buda i starac Fočo od stotinu ljeta) da su u obućara uvek odrpane i pocepane cipele. Ja to empirijski ne mogu da utvrdim jer nemam ni jednog obućara u familiji, ali nešto slično sam po milijarditi put iskusio na svom fakultetu.

Ja studiram na FON-u. Iako je to fakultet na kojem se stiče dosta široko znanje iz svega i svačega, generalno gledano na FON-u se školuješ za menadžera ili, kao u mom slučaju, za projektanta informacionih sistema. Znači, reč je o ustanovi koja, pored menadžera, vrvi (barem na papiru) delom iskusnim, delom budućim stručnjacima iz oblasti projektovanja infomracionih sistema. I pored toga, naš informacioni sistem je, da ‘prostite, bulja! E, u to se jesam empirijski uverio. Ne samo ja.

Najinteresantnije je bilo kada se jednom pokrenula priča na temu našeg IS-a. Kao, sramota je da mi imamo takav krš od sistema. E, aonda sam dobio opravdanje: “E, pa nisu ljudi sa našeg faksa radili informacioni sistem nego neka ekipa sa PMF-a”. Šta koj k..?? To je opravdanje?? Aha, super, onda su naši stručnjaci kul, nisu oni napravili to čudo. Not!

Fuck the system!

Fuck the system!

Udaljavam se od teme. Poenta je da su studenti na budžetu već nekoliko godina bili u mogućnosti da prijavljuju ispit online, preko neke bangave aplikacije na sajtu. Samofinansirajućima to nije bilo omogućeno jer oni plaćaju izlaske na ispit, pa savremene informacione tehnologije nisu baš toliko savremene, nemoguće je plaćati online, ili online slati skeniranu uplatnicu ili tako nešto, jok, moraš na ruke da odneseš dokaz o uplati teti na šalteru. Mada to mene i ne interesuje jer nikad nisam bio samofinansirajući. Ali, pre 7, 8 meseci, kada sam postao apsolvent, suočio sam se sa jednim velikim biserom: iz Bog-će-ga-znati kog razloga apsolventi (čak i oni koji su na budžetu!) moraju lično da se dovuku do faksa i da prijave ispit. Znači, odem tamo, uzmem pripremljen papir sa spiskom svih ispita na faksu, zaokružim ono što prijavljujem, spakujem papir, ubacim ga u “glasačku kutiju” i vratim se kući.

more…

Azbuka-šmazbuka.

Preslišavanje, da vidimo šta ste naučili u prošloj lekciji:

Vodeći se starom narodnom – Kud svi Turci, tud i mali Mujo, reših i ja, dolepotpisani Mujo, da krenem stopama ovih gorespomenutih Turaka.

Pa, da počnemo:

more…

Pešački prelaz, drama u tri čina

Eksterijer: pešački prelaz
Vreme: pre jedan sat i frtalj
Likovi:
- ja
- prvi vozač
- drugi vozač
- treći vozač
Pešački prelaz

img by noodlepie (http://bit.ly/bhiEqK)

Prolog
Ja – stojim na pešačkom prelazu

Čin prvi
Prvi vozač – nailazi u novom Renou, ne pušta me da pređem pešački prelaz

Čin drugi
Drugi vozač – nailazi u novom Nissanu, ne pušta me da pređem pešački prelaz

Čin treći
Treći vozač – nailazi u raspaloj Ladi, staje pred pešački prelaz, pušta me da pređem ulicu
Ja – klimnem glavom u znak zahvalnosti, prelazim ulicu

Retoričko pitanje umesto naravoučenija
Da li su svi dobri ljudi osuđeni na to da voze krševe?

Avatar vs District 9

Avatar, Avatar, Avatar, jeb’o vas Avatar… Hm… Okej. Od samog starta moj sud vam je jasan, ali hajde da krenemo od početka. Ja sam ljubitelj SF-a. Veliki ljubitelj SF-a. Mislim da je dovoljno da kažem da sam sa 3 godine, pored majke, gledao prvo emitovanje Star Trek – The Next Generation (to je onaj serijal sa Žan Luj Pikarom) na nekadašnjem Trećem kanalu :) Gledao sam District 9. Gledao sam i Avatar. Iskreno, očekivao sam da će Avatar biti sranje (uvek bežim od takivh stvari za kojima je opšta pomama, kad se svi pale na nešto, to nikako ne može da izađe na dobro) ali, ‘ajde, da ne ostanem slep kod očiju, i da mi ne kažu posle “Što pljuješ nešto što nisi gledao?”, ja sam otišao. Očekivao sam loš film. Prevario sam se. Film je bio užasan. Naspram njega, ranije ove godine, odgledao sam District 9 i oduševio sam se filmom. Ako se izuzme 2012 (koji je bljuvotina na kvadrat), ovo su dva SF-a koja su najviše drmala filmsku publiku ove godine. Pa rekoh da napravim malo poređenje.
more…

SadClown na maskenbalu

Ja volim maskenbale. Tačka. :D Kada drugi vide sa kojim uživanjem i entuzijazmom pravim kostime, obično im to objašnjavam kao zaostavštinu iz svog dugogodišnjeg bavljenja pozorištem, mada, kad razmislim, pre će biti da je to jedna od stvari koja me je i vukla u to pozorište. Ta mogućnost da uz malo truda budeš bilo ko ili bilo šta, mogućnost da druge šokiraš, iznenadiš ili nasmeješ je fascinantna; mogućnost da se igraš, da napraviš nešto, da iskoristiš svoju kreativnost (ili pogrešan trip da istu poseduješ  :D ).

SadClown kao Viking na KST maskenbalu

"Umrite, vi mrski, kukavni Evropljani!" (izvor http://bit.ly/76AvAN)

KST-ov tradicionalni prednovogodišnji maskenbal je jedna od tih mogućnosti. (Dobro, taj maskenbal je relativno veliki događaj i mnogi koji dođu nabace na glavu samo kaubojski šešir ili đavolje rogove da budu kao-kostimirani, ali, realno, samo žele da se pojave na tako “velikom i kul” događaju koju “urbana omladina” mora da poseti ako želi da bude kul. Fuck them.) Ove godine je šesti po redu KST-ov maskenbal od kako studiram (i, ako sve ispadne kako treba, za sledeći više neću biti student  :D ). Za svaki dosadašnji sam sa svojim drugom od milošte zvanim Đavolak planirao da odemo na taj maskenbal. I stalno nam je nešto stajalo na put. I ove godine, kao za inat, rešim da iskuliram maskenbal. Obrnuta psihologija je upalila, samo to ću vam reći  :D
more…

Genetika i predrasude

Da li ste se nekada zapitali da li se sklonost ka predrasudama može genetski naslediti ili predodrediti, ili možda umanjiti? Ako ste mislili da ću to da vam pojasnim, na pogrešnom ste mestu :D Zapravo, ono što me je nagnalo na ovaj tekst i ovakav naslov je paralela između nekih koncepata u genetici i jedne pojave vezane za predrasude. Nije to nešto što bi neko normalan primetio ali, ako do sad niste zaključili to, ja se teško mogu svrstati u normalne osobe :D Kao takav, često uviđam neke sličnosti i paralele koje nemaju veze jedna s drugom, pa se tako potrefilo i sa ovim o čemu sad nalupetati nekoliko pasusa gluposti.

Svi znamo da se osobine živih bića prenose genima. Je l’ tako? Tako. A kako se prenose, to znamo malo slabije? Je l’ tako? Pa jeste. Pazite ‘vamo, osobine se ne prenose tek tako pukim čitanjem koda, tj. redosleda nukleotida. Sama činjenica da nasleđujemo gene od oba roditelja ukazuje na to da tu postoje neki malo složeniji mehanizmi kojima se određuje kakav će naš genotip biti, jer ne možemo da budemo plavooki i crnooki, ili ćelavi i čupavi u isto vreme. Jedan nekoliko od načina nasleđivanja osobina kod žive jedinke je poznat pod nazivom korelativno nasleđivanje. Korelativno nasleđivanje predstavlja vezano nasleđivanje nekoliko karakteristika. Te karakteristike se gotovo uvek javljaju ili zajedno u isto vreme, ili se ne javlja ni jedna. Ako me sećanje ne vara, jedan takav par osobina su crvena boja kose i pegice; prirodno riđi ljudi moraju da imaju pegice na licu. Ili, ako vidite mačku bele boje i plavih očiju, znajte da je ona – wait for it – gluva; kod mačaka se uz belu boju dlake i plavu boju očiju vezje gluvoća! Znao sam još gomilu grupa tih korelativnih osobina vezanih za ušne resice, zečije usnice, pileće grudi i ostale životinjske delove na nama, ali davno beše srednja škola.

Kakve veze ova priča o korelativnom nasleđivanju ima sa predrasudama?
more…

Powered by WordPress with GimpStyle Theme design by Horacio Bella. Ponavljam, ovu WordPress temu je napravio Horacio Bella Upamtite dobro to ime! Ako ikad naiđete na temu ovog autora, zaobiđite je u širokom luku.
Ako ništa drugo, dobićete nevalidan, loše oformljen HTML kod, a na osnovu lošeg HTML-a teško i CSS može da se napravi kako treba. Imao sam volje, ali ne i živaca i vremena za sređivanje, tako da će ova tema ostati sranje. Do daljnjeg.
Inače, ovde možete naći i entries i comments feedove. Uverite se i sami koliko je invalidan ovaj kod: XHTML i CSS. Šteta, lepa tema.